Kuća u kojoj sam rođen bila je dijelom jedne od onih radničkih četvrti koje su građene u Španjolskoj sredinom 40-ih godina, gotovo u isto vrijeme kada se Charles Eames pitao u jednom od svojih eseja: ‘Što je to kuća?’.

Sreća je bila da je moju četvrt projektirao jedan od onih razumnih profesionalaca koji ponekad izniknu iz životnog sivila provincije – Lorenzo Ros – koji je, na temelju jednostavnog plana i smislenih konstrukcija, uspio u tome da četvrt i dalje bude ugodno mjesto za život, jedan trenutak u stvaranju povijesti ili u kojem se, zbog alkemije arhitekture, postiže da kuća mojih roditelja – prošlost – postaje nešto drugo, teatar mog života, zaklon i sigurna luka: moja kuća.